"Dobro došli u zemlju košarke", bio
je slogan Evropskog prvenstva koje je održano u Beogradu. Tada su nas Francuzi
nokautirali, nismo stigli do završnice, nismo se oporavili, a na moju veliku
žalost ko zna kada ćemo. Imali smo uzlet, uzeli smo srebro na šampionatu u
Španiji. Ponadao sam se da će naša košarka izaći iz ćorsokaka, ali u pravu su
svi drugari koji mi kažu da sam nepopravljivi optimista. Radovao sam se
uspesima Partizana, pre svega u Evroligi koja je merilo kvaliteta. Obradovalo
me je i što smo prošle sezone imali dva kluba u elitnom takmičenju, nadao se da
će Zvezda uzeti Evrokup. Verovao sam da će tako biti i ove, da će naša košarka
procvetati. Da će mladi igrači u duelima sa velikanima evropske košarke sticati
znanje i iskustvo kao nekada. Da će na taj način postati nosioci igre u velikim
evropskim klubovima, a samim tim da će prosperitet imati reprezentacija.
Ispostavilo se da sam ponovo bio preterani optimista, što bi moj otac rekao
utopista kao Furnije...A samo sam želeo da naše košarkaše ponovo vidim na
balkonu sa medaljama.
Protekle godine, kao zaljubljenik
u košarku, kao čovek koji je ponosan što je trenirao ovaj sport i dugi niz
godina radio kao novinar koji je pratio košarku, najteži udarac sam doživeo
tokom finalnog turnira ABA lige. Nisam mogao da verujem da igrači Zvezde i
Partizana nisu iskoristili prednost domaćeg parketa da obezbede Evroligu! To su
uradili Cibona i Cedevita. Ne mogu da prihvatim stav da se radi o boljim
ekipama, u pitanju je zla krv izmedju večitih rivala koja ih je na kraju skupo
koštala.
Umesto što su vodili rat Vujošević i Čović, trebalo je da vode računa o psihološkoj pripremi svojih timova. Ovako, igrači su više razmišljali o tome ko im radi iza leđa, nego o tome šta treba da urade na terenu. Sada je nebitno ko je u pravu, Čović ili Vujošević. Koga to zanima kada od Evrolige nema ništa, kada nam domaće takmičenje liči na cirkus od kojeg istinskim zaljubljenicima u magičnu igru pod obručima crvene obrazi.
Umesto što su vodili rat Vujošević i Čović, trebalo je da vode računa o psihološkoj pripremi svojih timova. Ovako, igrači su više razmišljali o tome ko im radi iza leđa, nego o tome šta treba da urade na terenu. Sada je nebitno ko je u pravu, Čović ili Vujošević. Koga to zanima kada od Evrolige nema ništa, kada nam domaće takmičenje liči na cirkus od kojeg istinskim zaljubljenicima u magičnu igru pod obručima crvene obrazi.
Ono što sam očekivao desilo se u
prvom meču finala. Što se mene tiče, treba ga prekinuti odmah!
S obzirom da titula ne donosi ništa osim prestiža. Prekinte ovu lakrdiju! Molim vas, u interesu nas koji volimo košarku i koji košarku doživljavaju kao način života, kao način vaspitanja. Kao klinac plakao sam posle derbija ako moj tim izgubi, ali je sve izgledalo veličanstveno. Jedva sam čekao novi duel da se moj tim revanšira. Namerno ne govorim za koga navijam, to sada nije bitno.
Svetkovina srpske košarke se pretvorila u nešto što nisam mogao ni da sanjam. Prava noćna mora! Prvo Partizan napusti teren, pa Zvezda, pa opšta tuča na terenu... Bruka i sramota! Pored toga, sve to sada mogu da gledaju ljudi širom Evrope i planete i da uživaju u našoj sramoti. Ko je pobedio? Koga to zanima u ovoj situaciji. Sram vas bilo i jedne i druge!
Da li ste svesni da je ovaj derbi gledalo nekoliko hiljada dečaka i devojčica koji košarku doživljavaju kao način života, kao nešto sveto i nedodirljivo. Isti ti dečaci i devojčice maštaju da će u bliskoj budućnosti istračati na parket u večitom derbiju, da će obući dres reprezentacije.
Kakav primer dajete ovoj deci!?
Moram da se ogradim i da kažem da u ovom tekstu ne mislim na igrače. Oni su jednostavno kolateralna šteta svega što se dešava oko njih. Potpuno je jasno da će svaki od njih nastojati da što pre napusti Srbiju i ode negde u Evropu gde će biti košarkaš, a ne gladijator u Areni oko koje stoje vukovi.
S obzirom da titula ne donosi ništa osim prestiža. Prekinte ovu lakrdiju! Molim vas, u interesu nas koji volimo košarku i koji košarku doživljavaju kao način života, kao način vaspitanja. Kao klinac plakao sam posle derbija ako moj tim izgubi, ali je sve izgledalo veličanstveno. Jedva sam čekao novi duel da se moj tim revanšira. Namerno ne govorim za koga navijam, to sada nije bitno.
Svetkovina srpske košarke se pretvorila u nešto što nisam mogao ni da sanjam. Prava noćna mora! Prvo Partizan napusti teren, pa Zvezda, pa opšta tuča na terenu... Bruka i sramota! Pored toga, sve to sada mogu da gledaju ljudi širom Evrope i planete i da uživaju u našoj sramoti. Ko je pobedio? Koga to zanima u ovoj situaciji. Sram vas bilo i jedne i druge!
Da li ste svesni da je ovaj derbi gledalo nekoliko hiljada dečaka i devojčica koji košarku doživljavaju kao način života, kao nešto sveto i nedodirljivo. Isti ti dečaci i devojčice maštaju da će u bliskoj budućnosti istračati na parket u večitom derbiju, da će obući dres reprezentacije.
Kakav primer dajete ovoj deci!?
Moram da se ogradim i da kažem da u ovom tekstu ne mislim na igrače. Oni su jednostavno kolateralna šteta svega što se dešava oko njih. Potpuno je jasno da će svaki od njih nastojati da što pre napusti Srbiju i ode negde u Evropu gde će biti košarkaš, a ne gladijator u Areni oko koje stoje vukovi.
E ti vukovi uništavaju našu
košarku. Oni koriste Makijavelijev stav "Cilj opravdava sredstvo". Ali nisu u
pravu. Zbog sitnih ljudskih interesa doveli su sport, koji nam je svima u
periodu najveće agonije ove zemlje ostavljao dozu dostojanstva i ponosa, bacili
u blato.
Rekao sam već da sam
nepopravljaivi optimista, ako više volite utopista. Nadam se da će se uskoro
pojaviti novi zaljubljenici, zaluđenici kao nekada. Ljudi koji će uz
Makijavelijevu „Cilj opravdava sredstvo“, vratiti našu košarku tamo gde joj je
i mesto. Talentovanih dečaka i devočica imamo mnogo!
U Brazilu je fudbal religija, a kod nas bi to morala da bude košarka.
U Brazilu je fudbal religija, a kod nas bi to morala da bude košarka.
Нема коментара:
Постави коментар