среда, 28. јануар 2015.

Historia est magistra vitae







Međunarodni dan borbe protiv holokausta obeležen je širom planete. Centralna svečanost, ako se nešto najmonstruznije što se desilo u istoriji čovečanstva tako uopšte može nazvati, organizovana je u Aušvicu. Zloglasni logor smrti, oslobođen je 27. januara 1945. godine. Za vreme postojanja u ovom paklu je na najsvirepiji način likvidirano više od milion ljudi. Uvek kada pomislim na to obuzme me jeza, neverica i pitanje da li je moguće da se čovek zbog neke ideologije pretvori u zver. Pa to što je rađeno u Aušvicu, uveren sam da ni zveri ne bi radile. Šta se desi sa ljudskim mozgom kada se odluči da ubija druge ljude samo zbog toga što nisu iste vere, boje kože ili nacionalnosti. U kom trenutku ideja da ste seperiorna nacija i da treba da uništite sve što nije u skladu sa vašim uverenjem postane ideja vodilja.

Svetski mediji su kako i dolikuje posvetili veližu pažnju ceremoniji u Aušvicu. Kamera prikazuje oko 300 živih svedoka strave i užasa iz Aušvica kako ponovo prolaze pored table na kojoj piše „Rad oslobađa“. Iako je prošlo mnogo godina, na licima ovih ljudi sada već u poznim godinama se vidi da iznova preživljavaju scene koje neverovatno liče na ono što smo čitali u knjizi „Božanstvena komedija“ u kojoj Dante Aligijeri opisuje krugove pakla. Gledajući ih kako pokušavaju da ne puste suzu u znak poštovanja prema svima onima koji nisu uspeli da prežive logor smrti, koji su umirali u najstrašnijim mukama, pomislio sam kako su se ovi ljudi osećali kada su konačno oslobođeni. Da li su imali snage da se bar malo raduju ili su u želji da svima ispričaju sve što su videli, šta su preživeli i doživeli nastavili da se bore sa sobom i sa bolom koji su osećali u duši.

U Aušvic su stigle mnogobrojne delegacije i političari širom planete. Obećali su da neće ništa govoriti nego da će ćutanjem odati počast nevino nastradalim ljudima. Došli su gotovo svi. Jedino nije bilo Rusa? Svako ko razmišlja svojom glavom postavio je pitanje - Kako je to moguće kada je Crvena armija oslobodila Aušvic? Kako je moguće kada su Rusi izgubili 20 miliona ljudi tokom Drugog svetskog rata. Jednostavno. Poljaci su poručili da nikoga nisu zvali jer je u pitanju odavanje počasti a ne neka svečanost. Da sve i nije baš tako, potvrdila je izjava premijera ove zemlje Eve Kopač, koja se pohvalila da je lično zvala predsednika Ukrajine Petra Porošenka, da prisustvuje ceremoniji u Aušvicu. Da sve dostigne dozu nepoštovanja žrtava i korišćenja svake prilike za realizaciju dnevno političkih i geopolitičkih interesa, potrudio se predsednik Poljske Bronislav Komorovski, koji je pred ljudima koji su preživeli logor smrti i koji znaju ko ih je oslobodio, odlučio da se javno zahvali Ukrajincima na tome što su prvi stigli do Aušvica!!! Postavlja se pitanje? Ili je sve što smo učili o Drugom svetskom ratu decenijama bila laž ili je sada u pitanju prekrajanje istorije na način kako to kome odgovara. Znam da sam utopista, ali želim da verujem da će Poljaci osuditi ovakvo ponašanje svojih lidera, jer je sramotno da na mestu koje ni Alligijeri ne bi mogao da zamisli, vodite političku borbu protiv neistomišljenika a usput se dodvoravate naciji koja je bila tvorac pakla na zemlji.

Plašim se pomalo dokle bi to moglo da ide. Iskreno, ne bi me iznenadilo da za nekih 50 godina neko zarad političkih poena saopšti da je Jozef Gebels uz Adolfa Hitlera centralna figura u stvaranju ideologije o superiornoj naciji i tvorac slogana „Rad oslobađa“ u logoru u kojem je ubijeno milion ljudi u stvari marketinški stručnjak koji je rođen u pogrešno vreme, ali je imao divne ideje. Ili još gore! Možda „Anđeo smrti“ kako su zvali doktora Jozefa Mengelea (na slici), koji je nekoliko godina boravio u Aušvicu i radio eksperimente na ljudima uz neprikosnoveno pravo da određuje koga poslati u gasnu komoru, a koga na krvav rad i brutalna mučenja, ustvari jedan fini naučnik koji je radio na razvoju genetike i unapređenju rađanja, s obzirom da je bio opsednut blizancima (na kojima je najčešće i vršio eksperimente), a ne na bolesnoj ideji koja se zvala – stvaranje supeiriorne arijevske rase, po nalogu Adolfa Hitlera!!! 

Stari Latini su davno rekli Historia est magistra vitae, ili ti Istorija je učiteljica života!

уторак, 27. јануар 2015.

Profesor Mamić!




Nije omiljena ličnost u Hrvatskoj, naprotiv. Više je onih koji ga ne vole i koji bi mu rado videli leđa. Iako njegov Dinamo već godinama dominira u Hrvatskoj, navijači ovoga kluba „Bed blu bojsi“ bojkotuju utakmice zbog centralne figure ovog tima, alfe i omege, Zdravka Mamića. Novinari ga izbegavaju. Prznica je, obožava verbalne sukobe a nije mu strano ni da pokuša fizički da se obračuna sa neistomišljenicima. Optužuju ga je da napravio privatnu prćiju od Dinama, da sarađuje sa sudijama da je miljenik čelnika Saveza i da zbog toga igrači Dinama igraju za reprezentaciju. Zameraju mu što ne ostvaruje bolje rezultate u Evropi. S druge strane, uveren sam da niko ne može ništa da mu zameri kada je reč o načinu vođenja kluba i zaradi koju ostvaruje. Prema podacima prikupljenim iz hrvatskih medija, a na osnovu vrednosti koje je Dinamo zvanično dostavio nadležnim organima, Mamić je od 2000. godine do danas inkasirao oko 140 miliona evra od prodaje igrača. Najpoznatiji transferi koje je realizovao popularni Maminjo su: Eduardo da Silva (Arsenal) 13.710.000 evra, Vedran Ćorluka (Mančester siti) 13.200.00 evra, Luka Modrić (Totenhem) 21.330.000 evra, Mateo Kovačić (Inter) 11.170.000 evra, Mario Mandžukić (Volfsburg) 7.110.000 evra, Dejan Lovren (Lion) 8.125.000 evra, Tim Jedvaj (Roma) 6.000.000 evra....

Mnogo puta su ga rivali otpuživali da je bahat, da je kockar. Često se dešavalo da ne pristane na ponudu verujući da može da dobije mnogo više. Kockar ili ne, pokazalo se da ume da igra sa velikim igračima na fudbalskom tržištu. Retko kada je ostao kratak u kockarskom obračunu. Tokom prelaznog roka koji se polako bliži kraju Maminjo je ponovo pokazao svu raskoš svog poslovnog talenta. Prvo je Duje Čopa pozajmio Kaljariju na 18 meseci za 5 miliona evra, a nedugo zatim je isti posao napravio i sa Interom, gde je otišao Marcelo Brozović, ali za 9 miliona. Dok se u klubu slavio dogovor sa Interom oko Brozovića, stigla je ponuda od kanadskog milijardera Joe Saputa. Vlasnik Bolonje koja je trenutno u italijanskoj seriji B ponudio je 8 miliona evra za mladog Marka Pjacu (na slici). Odgovor je bio kratak: Ne! Malo je to para za Pjacu. On vredi mnogo više!

Nije ni Maminjo bezgrešan. Takvih nema. Pravio je i on velike greške na tržištu, a jedna od najvećih je Andrej Kramarić. Procenio je Zdravko Mamić da Kramarić nije kapacitet za Dinamo i prilično bagatelno ga ustupio Rijeci, gde je reprezentativac Hrvatske fudbalski eksplodirao. Bio je jedan od najtraženijih napadača tokom prelaznog roka, a željan napretka i igre odlučio se za engleski Lester. Italijan Volpi koji je sa sinovima privatizovao Rijeku pre nekoliko godina mogao je da se pohvali da je napravio transfer vreden oko 12 miliona evra.

Eto čime se zabavljaju ljubitelji fudbala u Hrvatskoj tokom zimske pauze. Kod nas se ne dešava gotovo ništa. Jedini transfer vredan pomena je odlazak Danila Pantića (na slici) iz Partizan u Čelzi, a zatim odmah sledi pozajmica u Vitese. Zahvaljujući stravičnom propustu nekog iz uprave kluba (ugovor sa Pantićem potpisan na 1,5 godinu i ističe na leto) crno-beli će za izuzetno talentovanog fudbalera dobiti tričavih 900 hiljada evra. Za ove pare Mamić što bi rekli Crnogorci ne ustaje iz kreveta. Ono što dodatno treba da zabrine sve strukture u našem fudbalu je činjenica da nema gotovo nikakvog interesovanja za naše igrače. Spominjao se odlazak Predraga Škuletića u Lil (oko 2 miliona), Darka Lazovića u Đenovu (bez obeštećenja, ugovor mu ističe na leto), Danka Lazovića u Peking (bez obeštećenja, ista priča kao i kod prezimenjaka Darka). Znam da nije smešno, ali dolazim do zaključka da bi za 8 miliona evra koliko je ponuđeno za Pjacu, Crvena zvezda i Partizan, koji grcaju u dugovima, prodali sve što imaju u igračkom pogonu.

Suma sumarum. Hrvati su ovog leta zaradili oko 20 miliona evra, a nama malo fali da stignemo do prvog, mada neće biti lako! Ipak nada umire poslednja. Možda zbog ljubavi prema klubu Darko i Danko Lazović uplate tih potrebnih 100 hiljada da se ne brukamo u društvu.

Mamić nije cvećka da ne bude zabune. Ali mislim da bi čelnici naših velikih klubova morali da se ugledaju na Maminja. Nije sramota prepisivati od uspešnih! Svi smo to radili u školi.






понедељак, 26. јануар 2015.

Robin Hud iz Grčke!




Voli motore, nikada ne nosi kravatu i poručuje da se to neće promeniti ni u budućnosti. Nije oženjen i ne planira to da uradi. Živi sa Peristerom Bacianom sa kojom ima dva sina. Jedan se zove Ernest, po legendarnom revolucionaru Če Gevari. Ateista je. U pitanju je Aleksis Cipras koji je ispisao novu stranicu istorije u političkom životu Grčke. Postao je najmlađi premijer u istoriji i prvi radikalni levičar koji je uspeo da ostvari ovakav uspeh. Istovremeno, Cipras je pobedom izazvao tektonski potres među liderima EU. Mediji već sada pomalo uplašeno postavljaju pitanje: Da li je Cipras lider partije Siriza, Hari Poter koji građanima priča bajke, ili Robin Hud koji će se upustiti u bespoštednu borbu protiv bogatih u interesu siromašnih?

Odlazeći premijer Antonis Samaras nije uspeo da ubedi građane da mora da se nastavi sa brutalnim merama šrednje koje je Grčkoj nametnula trojka: Međunarodni monetarni fond, Evropska unija i Evropska centralna banka (čitaj Nemačka). Mladi Cipras je sa sloganom: ili ja ili Angela Merkel više nego ubedljivo stigao do cilja i ukoliko ostane pri stavovima iz predizborne kampanje, već sada se može tvrditi da će Grčka izaći iz Evropske unije. U noći velikog slavlja, poručio je da brutalnog stezanja kaiša neće biti. Najavio je da će tražiti od prethodno spomenute trojke kreditora otpisivanje polovine duga, kako bi Grčka ostala član EU. Najavio je dodatno oporezivanje bogatih Grka i uključenje struje za sve građane koji su ostali bez nje zbog dugova. Nije se dugo čekalo na odgovor. Otpisa duga neće biti – poručili su kreditori. Najglasniji su gle čuda Nemci. Poručili su preko svojih medija Grcima da se otrezne i pripreme za plaćanje dugova. Poručili su im da u slučaju da im to ne odgovara, sledi izbacivanje iz EU, a zatim kolaps. Između redova se moglo pročitati da će meta žestokog udara biti turizam, glavna privredna grana u Grčkoj. Ratne sekire su iskopane, građani Grčke su rekli svoje, a sada je na Ciprasu da dokaže da je Robin Hud kako se predstavljao, a ne Hari Poter kako ga tretiraju poraženi predstavnici bivše vlasti i svetski mediji.

Ili ja ili Angela Merkel – poručio je i Pablo Iglesijas radikalni levičar i lider partije Podemos (Možemo) kojoj analitičari predviđaju senzacionalan rezultat na izborima koji se bliže u Španiji. Mnogi smatraju da Podemos može da pobedi isti kao i Siriza. Iglesijas je sa neskrivenim oduševljenjem dočekao pobedu prijatelja Ciprasa pa je na društvene mreže lansirao slogan „Da, on može! Možemo i mi!“ Iglesijas je žestok protivnik mera štednje i takođe se zalaže za izlazak Španije iz Evropske unije, ako se nastavi sa politikom na kojoj insistira Nemačka, a slepo je slede svi ostali. Pored toga u Španiji se pripremaju i prevremeni izbori u Kataloniji, a Artur Mas prdesednik ove oblasti uveliko najavljuje da će Katalonija primeniti „kosovski scenario“. Proglasiće nezavisnost Katalonije bez obzira na protivljenje Madrida i Evropske unije.

Grčka je rekla ne brutalnim merama štednje. Španija se priprema i jedva čeka priliku da to uradi. A šta radi Srbija? U nastojanju da se približimo mogućnosti da postanemo član EU, pribegli smo radikalnim merama štednje. Kaiš je stegnut da ne može jače, a boljitak se najavljuje za dve, tri godine. Slažem se da treba da postanemo evropski uređena zemlja ali se plašim da se zbog nastojanja da se dokopamo EU, ne pokajemo kao što se to desilo u Grčkoj i Španiji. Pored toga u novonastaloj situaciji se postavlja pitanje da li će EU uopšte i postojati kao takva kada mi budemo spremni da se učlanimo.

Robin Hud ili Hari Poter, pitanje je sad?


петак, 23. јануар 2015.

Moja borba?!





Svetska ekonomska kriza iz 30-ih godina prošlog veka uz veliku nemaštinu i bedu koja je usledila posle Prvog svetskog rata bila je plodno tle za uspon nacizma ili ti nacional socijalizma. Nacizam je bio državna ideologija u Nemačkoj od 1933. godine pa do završetka Drugog svetskog rata. Ideologija se zasnivala između ostalog i na sledećim postulatima: Nemačka ima pravo da se teritorijalno širi, ima pravo da zauzme sve teritorije sa nemačkim stanovništvom, pravo na državljanstvo imaju samo etički Nemci, Jevrejima se oduzima civilno pravo, a Nemcima nalaže borba do poslednjih atoma snage protiv imigranata. Ova ideologija je zahvaljujući Hitleru i Gebelsu, vremenom prerasla u ludilo, u uverenje da je arijevska rasa superiornija u odnosu na druge i da se mora pristupiti rasnom čišćenju odnosno uništavanju ne-arijevaca. Verovalo se posle Drugog svetskog rata da je ova ideja umrla i da se neće povampiriti. Međutim, po svemu sudeći to verovanje je bilo pogrešno!

Posle više od 50 godina ponovo sa strahom pratimo dešavanja u svetu a sve jako podseća dešavanja iz prošlog veka. Ponovo je planetu pogodila ekonomska kriza za koju stručnjaci kažu da je čak i gora od one iz 30-ih godina. Jaz između bogatih i siromašnih raste gotovo iz dana u dan. Napredne zemlje se bore za izvore energije (čitaj naftu) kako bi sačuvali poziciju koje imaju i kako bi sprečili eventualne nemire usled pada standarda i uslova života za svoje građane. Svako malo pa izbije neki oružani sukob. Ponovo je pokrenuta terminologija iz hladnog rata, a mnogi smatraju da je borba protiv terorizma, jako blizu da preraste u rat između civilizacija.

Psiholozi smatraju da u takvim situacijama, građani osećaju strah i da postaju podložni za prihvatanje raznoraznih ideologija. Uglavnom nastoje da pronađu nekog lidera u kojeg će gledati kao u boga i kojem će verovati da je upravo on taj koji može da ih spasi svih problema. Pored toga, psiholozi tvrde da u situacijama u kojoj se nalazi cela planete dolazi do naglog uspona ekstremne desnice ali i ekstremne levice. Samim tim stvaraju se uslovi da se umesto političke borbe i verbalnih okršaja pređe na govor oružjem. Tenziju dodatno pojačava rat protiv terorizma. Velike sile su oružjem i bombama pokušali da uvedu demokratiju u Avganistan, Irak, Somaliju, Libiju, Siriju a za uzvrat su dobili ogorčene ljude koji ne prezaju da se dignu u vazduh kako bi se osvetili i kako oni veruju umrli mučeničkom smrću. Iako političari tvrde da se mora praviti razlika između terorista i Muslimana, obični građani suočeni sa ekonomskim problemima to jako teško shvataju, pa malo po malo dolazimo do jako opasne formulacije koja glasi Musliman = Terorista.

Ova formulacija je naročito pojačana posle napada na novinare francuskog Šarli Ebdoa, a planetu bez ikakve dileme najviše brine ubrzani razvoj nacizma u Nemačkoj, zemlji koja je trenutno jedna od najmoćnijih na planeti, iako je pre samo 50 godina bili bukvalno na kolenima. Novi pokret koji iz dana u dan dobija sve više pristalica zove se Pokret patriotskih Evropljana protiv islamizacije zapada ili ti skraćeno Pegida. Lider ovog pokreta Luc Bahman voli da se slika kao Hitler, a to već izaziva jezu i pored toga što je vlada Nemačke oštro osudila ponašanje članova Pegide i što građani ove zemlje demonstriraju protiv demonstracija koje organizuje Pegida. Ideologija koju zastupa Pegida neodoljivo podseća na onu koju su forsirali Hitler i Gebels: Nemačka Nemcima, nećemo multikulturanu zemlju, hoćemo istoriju bez preterivanja o našoj krivici za Drugi svetski rat!!!

Pored Pegide aktuelnu vladu Nemačke na čelu sa Angleom Merkel i te kako muče predstojeći izbori u Grčkoj i Španiji. Ono što je decenijama izgledalo kao neverovatno polako postaje realnost. Partije koje su formirane preko društvenih mreža Siriza i Podemos, koje za sebe tvrde da su radikalno levičarske, imaju više nego realne izglede da preuzmu vlast. Ideologija koju zajedničkim snagama plasiraju lideri ovih partija Cipras i Iglesijas ( na slici) glasi: Birajte Cipras i Iglesijas, ili Angela Merkel.

Kao pacifista po opredeljenju, mislim da bi morali svi ljudi na planeti da se posvete borbi za mir i normalan život. U suprotnom, za nekoliko decenija ponovo ćemo čitati „Mein Kampf“ u prevodu moja borba  i čuditi se kako je tako nešto moglo da nam se desi!!!