петак, 31. октобар 2014.

Vuk, dlaka i ćud!




Stiže novembar. Metereolozi su nam najavili tmurno vreme. Hladno, kiša, magla. Meni bi novembar bio tmuran i da sunce prži iz sve snage, da je nebo bez oblačka. Od spiska ljudi koji će posetiti Srbiju u ovom mesecu kao i većini građana ove napaćene zemlje, diže mi se kosa na glavi. Već 5. novembra u Beograd sleće delegacija Međunarodnog monetarnog fonda. Međunarodna organizacija zadužena za nadzor globalnog finansijskog sistema kao i za pružanje tehničke i finansijske pomoći, je omržena širom planete. Upravo zbog pružanja finansijske pomoći uz kamate i mere štednje od kojih se ledi krv u žilama. Prema najavama koje stižu uoči ovog sastanka, MMF je oduševljen merama štednje koje je uvela Srbija. Hvale nas na sva zvona. Ali, uvek postoji ali. Nisu baš potpuno zadovoljni. Naime, da bi pristali na potpisivanje aranžmana iz predostrožnosti (da nam odobre kredit od 2 milijarde evra na tri godine, koje mi ne bi smo dirali  ukoliko ne bude drama dramina) zahtevaju da se u iste te tri godine u Srbiji otpusti cirka 95 hiljada ljudi. Ponadao sam se u jednom trenutku da je u pitanju spinovanje i zaplašivanje ionako istraumiranih i uplašenih građana Srbije, ali me je brzo rasteretila guvernerka Narodne banke Srbije. Gostujući na RTS-u ležerno je saopštila da zvaničnici MMF-a ne dolaze da nam prete i postavljaju uslove. Stižu ljudi da pričamo. Sedeće stručnjaci sa jedne i druge strane. Razmenjivaće mišljanja o svim bitnim finansijsko – ekonomskim temama, a sve u cilju iznalaženja idealnog rešenje. Na kraju, guvernerka je poentirala:

-Neće MMF tražiti otpuštanja radnika. Međutim, s druge strane ako ustanovima da imamo viška zaposlenih, pa u našem je interesu da taj višak smanjimo!?

Slušam i ne verujem. Da li je moguće da u zemlji, gde je procenat nezaposlenosti negde od 20 odsto ako ne i viši neko priča i višku zaposlenih. Pa šta ćemo posle da radimo sa ljudima koji se proglase viškom i koji dobiju otkaz. Od čega će oni da žive. Kako će da plaćaju račune i sve obaveze koje imaju prema bankama. Da se zaposle u privatni sektor? Da pokrenu svoju firmu? Da li neko razmišlja o tome onako realno i objektivno u situaciji kada ne možemo da se pohvalimo investicijama iz inostranstva, naprotiv.

Par dana kasnije, posle mnogo natezanja u Beograd ipak dolazi premijer Albanije Edi Rama, u istorijsku posetu. Bar je tako najavljen njegov dolazak koji je bio planiran u  oktobru, prvi tog tipa još od 1946. kada je u Beogradu boravio Enver Hodža. Na insistiranje Evropske unije i SAD, Rama koji za Srbe misli da su: huligani, da pate od ksenofobije, da mogu da budu normalni ako shvate da je velika Albanija njihova fiksacija, da su isklučivi krivci za sve što se dešavalo na utakmici Srba – Albanija i da je UEFA napravila stravičnu grešku što nas nije izbacila iz kvalifikacija (sve ovo je objavio na Twiteru), dolazi sa ciljem da se napravi veliki korak ka normalizaciji odnosa. Usput, mislim da bi bilo dobro, da premijeru Albanije uputimo zvanično izvinjenje što nismo narod koji razume šalu. Sada je već jasno da dron koji je nosio zastavu velike Albanije, u stvari nije bio teroristički čin sa ciljem da se izazove haos i krvoproliće, nego samo duhoviti geg, koji mi nismo shvatili. Umesto da se slatko smejemo duhovitoj ideji Albanaca, koji nikada u životu nisu ni mislili da naprave veliku Albaniju (bar tako kaže Rama), mi „ludi“ Srbi to shvatili kao provokaciju. Istovremeno, možemo tokom razgovora sa Ramom da odmah dogovorimo da se slična pošalica napravi i na revanš meču. Recimo, da leti više dronova sa zastavom Srbije. Uveren sam da bi simpatični i moroljubivi Albanci aplauzom ispratili novi vidi zezanja između dve zemlje, a sve u cilju stvaranja idiličnih odnosa.

Retoriku je promenio i Rama. Ne, nije u pitanju naknadna pamet, nego je intervenisala kancelarka Nemačke Angela Merkel. Ko bi drugi? Obavila je razgovor sa Ramom, pa se premijer Albanije od razjarenog lava pretvorio u pitomu macu. Skoro kao legendarni Garfild. Rama sada smatra da je glupo da incidenti na utakmici usporavaju put Albanije i Srbije ka Evropi. Albanci žele veliku Evropu, a ne veliku Albaniju. Pa neće fudbal rukovoditi politikom ozbiljnih zemalja, kakve su Albanija i Srbija – poručio je Rama. Kao čovek koji voli filmove sa srećnim krajem, sav sam se raznežio. Samo što mi suza nije krenula od naleta emocija zbog pomirenja koje sledi, zbog normalizacije odnosa sa vekovima prijateljskim narodom i zemljom. Unapred se radujem idiličnoj atmosferi na utakmici u Tirani. Biće to praznik za oči i dušu svih onih koji vole scene pomirenja. Već mi se javlja scena kako navijači Albanije sa jedne i navijači Srbije sa druge strane trče jedni drugima u zagrljaj na sredini terena, a igrači oko njih rone suze radosnice. Na tribinama se jedna pored druge vijore zastave Srbije i Albanije, a više dronova nose obeležja i jedne i druge, prijateljske zemlje!

Poslovica kaže: vuk dlaku menja ali ćud nikada!

среда, 29. октобар 2014.

Vremeplov





Trenutak dokolice na poslu bio je dovoljan da se uključi mašina za povratak u prošlost. Razmišljajući šta bi mogli da slušamo od muzike, kako bi napravili ugodnu i prijatnu atmosferu za rad, dok smo pili prvu jutarnju kafu, krenuli smo od kultne grupe „Zabranjeno pušenje“. Ređali su se stari dobri hitovi uz koje su odrastale generacije i gereneracije u staroj Jugoslaviji: „Pišonja i Žuga“, „Guzonjin sin“, „Dan republike“, „Na straži pored Prizrena“.  Nedugo zatim iz beoemskog Sarajeva, prebacili smo se u Zagreb, na koncert takođe kultne grupe „Prljavo kazalište“. Počeli smo od sada već legendarnog koncerta iz 1989. godine na Trgu Bana Jelačića na kome se okupilo više od 100 hiljada ljudi i koji je po mišljenju mnogih bio najava svih strahota koje su nam se kasnije dešavale. Pesma je „Mojoj majci“. Iskreno meni jedna od najdražih koju sam ikada čuo. Bila i ostala.  (vidi link).


Nada onih koji su od srca voleli staru Jugoslaviju da će ostati cela i da ćemo uspeti da nastavimo sa normalnim životima, rušila se kao kula od karata. Iz dana u dan. A sve u režiji političara koji su očajnički želeli da posle Tita postanu Tito. Kao klinac nisam mnogo pratio politiku ali jesam sport i to fanatično. Tu su udarci bili najjači. Prvo je prekinuta utakmica Dinamo – Crvena zvezda, a nešto kasnije Hajduk – Partizan. Bila je to velika četvorka jugoslovenskog fudbala. Tada smo imali razloga da se ponosimo na naš klupski fudbal, a sada uglavnom doživljavamo krah za krahom, stres za stresom. Srce mi se cepalo kao i svim mojim drugarima koji nisu bili politički obojeni, niti su bili vaspitani da razmišljaju na taj način posle utakmica u Zagrebu i Splitu (vidi linkove).



Kao nepopravljivi optimisti (čitaj utopisti) verovali smo da će sve što se dešavalo na stadionima pasti u zaborav. Nadu nam je ulivala naša fudbalska reprezentacije koja je otputovala na Svetsko prvenstvo u Italiju. Jaki kao zemlja, sa iskusnim Ivicom Osimom na klupi stigli smo do četvrtfinala gde nas je posle mnogo sreće prilikom izvođenja penala eliminisala Argentina (vidi link).



Imali smo reprezentaciju koja bi da je ostala na okupu sigurno osvojila neko ako ne i više velikih takmičenja. Uz iskusne vukove, stasavala je generacija koja je bila šampion planete za igrače do 20 godine u Čileu. Još dominantnija je situacija bila u svim ostalim sportovima. Ko zna? Možda su u pravu oni što smatraju da su nas rasturili između ostalog i zbog toga. Umesto jedne moćne države i moćne sportske sile, napravljeno je više manjih i daleko nestabilnijih država pogodnih za kontrolu i upravljanje od strane velikih sila. Mi smo im oberučke pomogli. Doduše ne toliko mi (čitaj normalni građani stare Jugoslavije) koliko oni koji su uz pomoć medija i raspirivanja mržnje među narodom hteli da posle Tita postanu Tito! Usput, postavlja se pitanje zašto niko nije pokušao da rasparča državu dok je Tito bio živ? Odgovor je janas. Nisu smeli. Nije im padalo na pamet. Znali su da su osuđeni na propast. Zato su čekali da Tito umre, pa da ostvare svoje bolesne ambicije i ideje.

Posle stravičnih razaranja, zločina od kojih se ledi krv u žilama, Jugoslavija je razbijena. Velike sile su se u jednom trenutku smorile od igranja rata, pa su naredile normalizaciju odnosa. Pod pritiskom „dušebrižnika“ konačno je sve stalo, ali ništa nije ni blizu onoga što je bilo i o čemu su mi pričali stariji ljudi, momci i devojke koji su imali priliku da žive, rade i druže se u staroj dobroj Jugi. Na ovaj vremeplov dešavanja me je inače naterala ekipa daleko mlađih kolega rođenih 80-tih godina prošlog veka, koji su bili u šoku i neverici dok sam im u kratkim crtama pričao o tome šta se dešavalo u tom suludom periodu. Zainteresovani pričom, naterali su me da im napravim mini vremeplov svega što ste do sada pročitali. Sa modernim tehnologijama to nije problem.

Najbolji dokaz da nam ratovi i sukobi nisu trebali. Da smo mogli sami da se dogovorimo oko razlaza, da se izbegnu ogromne žrtve širom stare Jugoslavije su Jadranska liga u košarci, Jadranska liga u vaterpolu.... Ili još bolje, koncert „Prljavog kazališta“ u Beogradu 2012. godine. Svi su se njihali i pevali uz već pomenuti kultni hit „Mojoj majci“ koja je posvećena majci Jasenka Houre lidera ove grupe (vidi link).


Zapitajte se samo, kako bi živeli da je Jugoslavija ostala cela?

уторак, 28. октобар 2014.

Dobili ste kontakt centar




Svako vreme nosi svoje breme. Mi živimo u 21. veku, uz sve tehnološke pogodnosti koje imamo, trebalo bi da živimo daleko, daleko bolje nego što se živelo nekih 70-ih godina veka koji je ostao iza nas. Tačno je da u mnogim sferama života jeste tako. S druge strane, meni se često čini da je sve bilo jednostavnije i lakše u prošlom veku. Kroz glavu mi prolazi ona reklama banke u kojoj sam uzeo stambeni kredit: Jel može? Može! Sve može. Tako je to meni izgledalo, ali u prošlom veku. Tada smo koristili fiksne telefone sa brojčanikom. Ako veza nije bila dobra (čitaj šuštalo je) okreneš nulu i sve je što bi Hrvati rekli 5. Da li je to stvarno pomagalo ne znam, ali svi smo to radili. Ajfon 6 koji je sada lansiran na tržište je izgledao u tom periodu kao naučna fantastika. Pa nismo imali ni kompjutere, a kamoli pametne telefone. Sada bi ljudi iz prošlog veka rekli: e blago vama. Ali nije tako.

Kada sam bio mali, a razbolim se, nije bilo nikavih problema. Roditelji me odvedu u dom zdravlja, ljubazna teta mi kaže da zinem i kažem A. Proveri grlo sa onom drvenom kašičicom, bez razmišljanja mi opale par injekcija i ja sam kao nov. Nikoga glava nije bolela. Ubodi prođu za par dana. Ako je neki veći problem, pravac bolnica gde vas čekaju učeni ljudi spremni da pomognu najbolje što mogu. Sada je došlo vreme koje bih opisao na sledeći način – ne daj bože da se razboliš, ni ti ni dete. Vrhunskih stručnjaka, cenjenih širom planete imamo mnogo. Ali ako nemate neku vezu, do njih je sa sve savremenim tehnologijama gotovo nemoguće doći. Prvo morate da zakažete prijem u domu zdravlja. Tamo čekate par sati, a posle toga ako vam ne kažu da je virus i da pijate čaj, dobijete priliku da odete kod nekog specijaliste za problem koji vas muči. Ako nemate strpljenje možete da se obratite nekoj privatnoj klinici kojih u Srbiji imate koliko god hoćete. Poziv telefonom je pravo zadovoljstvo. Prvo slušate neku opuštajuću muziku, a onda vam se javi ljubazna teta kao sa Hot line telefona. Iznesete problem i pitate kada možete da dođete. Umesto toga usledi pravi kviz. Pitanja se smenjuju kao na filmskoj traci. Meni je omiljeno:

-Šta želite od naših usluga, da bi smo mogli da vam kažemo cenu?

Da čovek ne poveruje. Hoću da pregledam bubrege. Valjda je to dovoljno da iz renomirane klinike možete da mi kažete koliko to košta. U takvoj situaciji svi polako počinjemo da se lečimo preko www. Google. com. Lepo ukucaš šta te muči, pronađeš neki forum i bog da te vidi. Saveta koliko hoćeš, pa biraj. Em je brže, em jeftinije. Usput agilni minstar Aleksandar Vulin je najavio žestoku borbu protiv bolovanja i invalidskih penzija. Ko se folira, biće krivično gonjen!!!

Idemo dalje. U slučaju da niste dobili račun za usluge kablovskih operatera, struje ili komulanih usluga, onda ste u ozbiljnom problemu. Jednostavna provera, pitanje koliko treba da platite se pretvori u agoniju koja traje satima. Odete prvo na sajt i nađete broj. Ako zovete sa fiksnog telefona možete da dobijete samo mobilni telefon pružaoca usluga i obrnuto. Moraju i oni od nečega da žive. Jeste to veliki problem, ali nije toliki u odnosu na ljubazni glas koji vas dovodi do ludila.


-Dobili ste kontakt centar....

Tako počinje. A onda sledi zlostavljanje. Pritisnite 1 ako želite ovo, pritisnite 2 ako želite ono, pritisnite 3 ako želite i ovo i ono, ako želite da vam pošaljemo izvršitelje pritisnite istovremeno 4 i 5, ako hoćete operatera (a njega hoću) onda 6. Mislite da je problem rešen. Nije. Svi operateri su po nekom nepisanom pravilu zauzeti, a zatim sledi muzika za opuštanje. Kada se konačno i javi operater, uglavnom ne može da vam da neki precizan odgovor dok se ne konsultuje sa nadređenima. Da ne poludite umiljati glas, isti onaj koji možete da čujete i na Hot line vas upozorava da se razgovori snimaju. Čisto da znate, ako poludite i odreagujete u afektu, pa vam neko pokuca na vrata za dan, dva šta se pogrešili. Oni profesionalniji, vas informišu i koji ste na listi čekanja za operatera. Naravno sve vreme uživate u nekim lepim arijama koje miluju dušu i telo dok čekate informiciju koliko treba da platite i do kog roka.

Već sam spomenuo moju banku u kojoj sam uzeo kredit. Jeste, ona: Jel moze? Moze! E oni su tek profesionalci ali nisu jedino. To je sada postao pravi hit! Zaposlili ljudi čitavu armiju ljudi koja danonoćno telefonira klijentima i opominje da kasne sa isplatom rate. Ko u Srbiji nema bar jedno kašnjenje sa ratom. E sada neki su fini i uljudni, a neki su se uživeli u ulogu pa se ponašaju kao da si njima uzeo pare iz džepa. Alo bre, da li shvatate šta znači građanima Srbije kada ih uz sve probleme sa kojima se suočavaju, probude telefonisti sa pitanjem kada mogu da očekuju uplatu. Moj savet je da pustite građane i klijente da popiju prvu kafu, istuširaju se. Trezvenije će razmišljati. Možda i smisle način da se izvuku iz agonije uz sve mere štednje koje je uvela naša država a gle čuda baš uoči dolaska predstavnika MMF-a.

Dobro došli! Zaposleni u Srbiji i penzioneri Vas čekaju širom raširenih ruku. Samo ste nam Vi trebali da procenite da li su nas dovoljno udarili po džepu i da li treba još!


понедељак, 27. октобар 2014.

Zar je važno ko je kriv?




Voleo bih i iskreno se nadam da nisam u pravu. Međutim, ukoliko odluka koju je donela displiplinska komisija UEFA u vezi sa prekinutom utakmicom Srbija – Albanija ostane na snazi, mislim da ćemo propustiti i Evropsko prvenstvo u Francuskoj. Nada umire poslednja. Slažem sa sa tim, ali sa samo jednim bodom iz dva meča u kojima smo očekivali šest, pred duele sa glavnim favoritima u našoj grupi Portugalom i Danskom, smatram da nam šanse nisu velike, mada postoje. Glavni adut u narednom periodu mogao bi da nam bude inat koji je po nekom nepisanom pravilu najjača pokretačka snaga građana Srbije.

Svesni su toga i u Fudbalskom savezu Srbije pa ubrzano pripremaju žalbu koja će biti prosleđena ljudima iz UEFA. Čitajući između redova, naš zahtev će biti da se odigra nova utakmica i da nam vrate tri boda. Nadam se da će evropska kuća fudbala pokazati razumevanje i da će preinačiti odluku kojom je obrni okreni kažnjena samo Srbija i koja je izazvala šok širom Evrope. Ovde mislim na one neostrašćene. Šta je za Albance 100 hilljada evra. Ubeđeni da će izgubiti u Beogradu, pustili su dron sa ciljem da se meč prekine. To im je pošlo za rukom, a nama nije da zaustavimo ulazak navijača na teren i sada ponovo trpimo žestoke kazne iz Evrope. Verujem da su čelnici UEFA bili oduševljeni kada su na terenu videli Bogdanova, momka koji je  sa svojom ekipom izazvao prekid utakmice u Đenovi. Prividno ujedinjenje ljudi iz vrha našeg fudbala, trajalo je kratko, a odmah posle odluke i izrečenih kazni krenuo je rat saopštenjima, u kojima se odgovornost za ulazak navijača na teren, prebacuje sa policije na redare koje je angažovao FSS. Ljubiteljima fudbala u Srbiji nije bitno ko je kriv. Suština je da će umesto novog početka, ponovo smotru najboljih selekcija Starog kontinenta, najverovatnije gledati sa pivom uz male ekrane. Ako bude para za pivo uz ove mere štednje i ako bude para da se plati kablovska.

Utehu ćemo po običaju tražiti u mlađim selekcijama. Ovim rezultatima mogu da se ponose i klubovi i Savez. Igraćemo na Svetskom prvenstvu za igrače do 20 godina, na Evropskom prvenstvu za igrače do 21 godine, koje je ujedno i kvalifikaciono za Olimpijske igre. Usput, izborili smo plasman u poslednji krug kvalifikacija za Evropske šampionate do 17 i 19 godina. Iskreno se nadam, da nisam u pravu i da ćemo uz sve probleme sa kojima smo se suočili uspeti da se dokopamo Francuske. Čuda se u sportu dešavaju, ali retko. Nama ostaje da se nadamo čudu.

S druge strane deluje mi da smo mi sva čuda već videli i da je moral građana Srbije na jako niskom nivou. Istraživanje sam sproveo na uzorku od 50,60 građana koji su se autobusom vozili na relaciji Beograd – Subotica. Prošli put kada sam se išao u Vrbas glavna tema je bila košarkaška utakmica Srbija – Francuska (polufinale EP). Osećala se pozitvna energija, vera da idemo do finala, do medelja. Sada ljudi uglavnom pričaju o rigoroznim merama štednje, o tome koliko im je smanjena plata, postavljaju pitanje da li se moralo udarati i po penzijama, kako izgurati do kraja meseca. Što se fudbala tiče, preovladavaju tri stava. Prvi: „koga to zanima u ovoj krizi“, drugi: „trebali su da nas izbace ionako nemamo pojma“ i treći: „ponovo smo ispali glupi“. U međuvremenu, dok smo se mi zabavljali gledajući „Zvezde granda“ i „Pinkove zvezde“, usvojen je rebalans budžeta sa sve udarom na plate i penzije. Opozicija tvrdi da je kriva vlast, a vlast da je kriva opozicija. U svakom slučaju, blago nama!

Što bi rekli Severina i Boris Novković, zar je vazno ko je kriv?!