недеља, 24. август 2014.

Wild Beauty - Kad si srećan...



Rano jutro posle velikog nevremena koje je pogodilo Boku Kotorsku. Ne računajući domaćice i domaćine koji sređuju dvorišta od lišća, plodova maslina, granja i svega ostalog što je oluja bukvalno počistila, ništa ne ukazuje da je ovim delom Crne Gore prošlo nevreme koje je nanelo štetu od oko million evra.  Stariji Bokelji kažu da tako nešto nisu videli u životu. Ja sam bio prilično miran jer su pre mog dolaska u Crnu Goru, Beograd i Srbija  preživljavali vremenske kataklizme iz dana u dan, pa sam se valjda navikao. Budi me pesma Miligrama “Anđeo” (vidi link), i dvoje male dečice koja đuskaju uz hitove ove grupe kao u transu. Kada im dosadi, prebacuje se muzika na “Kad si srećan lupi tada dlan o dlan”. Sećeta se ove dečije pesme. Ako ste srećni možete da pucketate prstima, udarate se po kolenima, lupite nogama o pod. Ako ste baš, baš srećni onda treba glasno da viknete URA!!! E što je to lep period života, probude se, pesmice, klopica, spavanje, pa onda ispočetka. Nema kredita, posla i problema. Sve u svemu, retko mi se dešava da vidim ljude u okruženju koji pucketaju prstima ili viču iz sve snage URA!!!


Između čišćenja dvorišta i pomaganja u sanaciji posledica nevremena i pravljenja ribe sa iskusnim moreplovcem, opredelio sam se za varijantu B. Da pomognem čoveku da nešto ne zezne, a svakako nisam dobar u čišćenju, naprotiv.  Pravimo gavice, u prevodu girice. Moreplovac deluje autoritativno. Ribice ubacuje u brašno, pa na vruće ulje.
-Jel mora to brašno – upitah.
-Otkuda ja znam – odgovori moreplovac.
-Pa što ih ubacuješ u brašno?
-Vidi ovako. Tako ih pravi moja majka, moja ujna, pa onda i ja tako. Što bi se ja sada pravio pametan.  Smeta mi malo to brašno,  lepi se za tiganj. Ali izdržaću – junači se moreplovac.

I tako uz pravljenje ribica, raspričasmo se o turizmu u Tivtu. Moreplovac, pazeći da mu ribica ne zagori iznese više nego zanimljivu teoriju.

-Ovde u Tivtu je to sve lepo organizovano. Lepo je grad tačno od ove kuće gde smo sada podeljen na dva dela. Levo je turizam za sirotinju, to ti je motorijada, sajam starih automobila, kampovanje, žica za skijanje. Jeftino piće, nema ležaljki, nema suncobrana. Kao u stara vremena. Sa desne strane je Porto Montonegro i luksuzni turizam.
-Čini mi se da će uskoro zabriniti i šetnju kroz Porto – rekoh ja.
-Nema teorije. Pa ti bogataši, što imaju te jahte od nekoliko miliona evra ne mogu da žive bez nas, odnosno šetača. Oni se bukvalno hrane na taj način. Uživaju kada vide zadivljene poglede ljudi koji nikada neće stići do njihovog bogastva. To im je duhovna hrana. Kao i svuda i ovde ima izuzetaka, ali uretko.

Odoh da propratim sirotinjski turizam. Činjenica da je razlika između desne i leve strane kao nebo i zemlja, ali je jako lepo na ovoj levoj strani. Na velikoj poljani sajam automobila Volkswagen Buba. To su oni automobili koje su gotovo svi uz legendarnog Fiću vozili kada smo mi pevali pesmicu „Kad si srećan lupi tada dlan o dlan“. Ima raznih vrsta. Od onih baš starih, do maksimalno sređenih i napucanih. Okolo ljudi nasmejani i opušteni. Spavaju u šatorima i čekaju koncert u Crnoj Gori popularne hip hop grupe „Who See“ iz Kotora. Blizu Wake Parka na Župi gužva ogromna. Trešti muzika kao u diskoteci. I ovde su ljudi nasmejani i veseli. Svi čekaju koncert. S obzirom da sam došao sa idejom da popijem kafu i pročitam novine posle plivanja, odlučih da promenim lokaciju s obzirom da uslovi za uživanje na moj način nisu postojali. Usput za sve zaljubljenike u more, adrenalinske sportove i uživanje, predlažem da pogledaju dva klipa u nastavku ovog teksta. E to je Wild Beauty!



Uveče sam bio pred “dilemom”. Da li da pratim derbi domaćeg šampionata u fudbalu između Vojvodine i Crvene zvezde ili finale Olimpijade u boćanju, između Brđanina i Palme. Naravno, šalim se. Izabrao sam finale OIimpijade. Za razliku od fudbala ovde sam imao priliku da na delu vidim momke koji su u samom svetskom vrhu kada je ovaj sport u pitanju. Da čovek ne poveruje kakvi umetnici. Atmosfera nekoliko puta bolja nego na našim fudbalskim stadionima. Slavi se svaki poen (punat), a onda kao na tenisu usledi potpuni muk da se ne dekoncetrišu finalisti. U pozadini se čuje tiha muzika. Smenjuju se klapice, Čola, Bajaga, Riblja Čorba, a u pauzama finala puste se malo jače Severina i Rozga da podignu atmosferu. Na tribinama porodična atmosfera i veliki jaz generacija. Možete da se družite sa malom dečicom, omladincima i omladinkama kao i sa starim iskusnim Bokeljima. Pažnju mi je privuklo da većina navijača iz publike pije gemišt (špricer), a u šarolikoj ponudi najbolje prolazi “Banatski rizling”. Kada smo mi bili mali to je praktično bilo jedino belo vino u ponudi. Finale je trajalo od 18 časova do 1 ujutro. Pobedio je Brđanin koji u sastavu ima aktuelnog šampiona planete i iskusnog vuka koji je nekada bio neprikosnoven u svetu. U borbi za treće mesto slavio je “Vrmac”, sastavljen od mojih bliskih prijatelja. Olimpijada je prvi put organizovana 1952. godine. Na osnovu svega što sam imao priliku da vidim trajaće vekovima. Ljubav prema boćanju i Olimpijadi se prenose sa kolena na koleno. To je tradicija koja se poštuje i ceni. Svi se prema ovom takmičenju ophode za poštovanjem. Ljubav prema Olimpijadi se oseća na svakom koraku. U očima velikog broja dečaka koji su pratili finale iako je već bilo kasno, videla se glad i velika žalje da u bliskoj budućnosti oni budu ti kojima će publika skandirati posle sjajnih poteza na terenu.

Naravno da je već sada poznato ko će biti domaćin naredne Olimpijade. Igraće se u Lastvi, a priliku da se osvete Brđaninu za poraz u velikom finalu imaće ekipa Palme. Ja ću naravno biti uz ekipu Vrmac. Ko zna, možda dogodine i ja namestim ruku pa budem skriveni adut u borbi za prvo mesto!
Iz maštarenja o tome kako dižem pehar sa sve zlatnom medaljom oko vrata, a navijači skandiraju moje ime, prekinu me prekoran pogled one dece sa početka priče. Kao da su mi rekli, ajde bre prestani da gledaš u prazno i smeškaš se. Oblači se da nas vodiš na plažu. Naravno da sam odmah krenuo na kupanje, ali i dalje mislim da je boćanje sport za mene.

Ne verujete? Dajte mi godinu dana. Lastovljani, Brđani, Kalimanjci, Tivćani... Spremite se dobro!

субота, 23. август 2014.

Srbija na vodi




Gradonačelnik Beograda, Siniša Mali, nedavno je sa ponosom najavio da će sve četiri faze izgradnje “Beograda na vodi” biti završene za otprilike osam do deset godina. I dok čekamo realizaciju ovog “velelepnog” projekta, nismo primetili da smo u međuvremenu postali “Srbija na vodi”. Ne računajući tenis i Novaka Đokovića, uspehe atletičara i mlađih košarkaških selekcija, ovoga leta su nam osmeh na lice donosili momci i devojke koji su veći deo života proveli na vodi.

Vaterpolo. Laik bi verovatno odgovorio da su to oni momci koji svako malo dolaze na prijem kod predsednika i premijera Srbije, a narod ih pozdravlja ispred Skupštine. Ovoga leta naši “delfini” su briljirali. Prvo su osvojili Svetsku ligu. Nedugo zatim su odbranili titulu šampiona Evrope. Tu nije kraj. U subotu su u podmlađenom sastavu izbori plasman u finale FINA Kupa gde će igrati protiv Mađara. Domaćin narednog šampionata Starog kontinenta je Srbija, a već sada je jasno da će vaterpolo biti naš glavni adut na Olimpijskim igrama u Riju. 

Iako nije bilo medijski propraćeno ni blizu onako kako je trebalo na Svetskom prvenstvu u kajaku i kanuu koje je održano u Moskvi osvojili smo pet medalja. Bronze su osvojili Tomićević i Torubarov (K2 1000) i Dalma Benedek (K1 100). Novaković i Grujić (na slici) su osvojili zlato (K2 200), Nikolina i Olivera Moldovan srebro (K2 500), a Nikolina i bronzu (K1 200). Sestre Moldovan su u trećem finalu u jednom danu (K2 200) bile četvrte. Ako se tome doda da su Boltić, Torubarov, Holpert i Terzić bili četvrti (K4 1000), da je evropski šampion Dragojlović bio šesti (K1 500), da je Tomićević bio četvrti (K1 5000), a Benedek peta (K1 5000) jasno je da imamo razloga za optimizam uoči Olimpijskih igara u Brazilu.

Serija uspeha nastavljena je na Evropskom prvenstvu u plivanju, koje je organizovano u Berlinu. Velimir Stjepanović je osvojio dve zlatne medalje u disciplinama slobodni stil 200 i 400 metara. Dok je Čaba Silađu u finalu na 50 metara prsnim stilom  morao da se zadovolji četvrtim mestom. Treptaj oka ga je delio od medalje. Blizu finala je bio i Ivan Lenđer, dok ostali nisu trenutno ni blizu eropskog vrha. Ponosan sam na Stjepanovića i Čavića kao i svi ljubitelji sporta u Srbiji, ali s druge strane pomalo razočaran činjenicom da ovaj divni sport nema veliku perspektivu u Srbiji, jer ne postoje uslovi za pravi trening. Jednostavno nema bazena. Ne treba zaboraviti da je Čavić do istorijskih uspeha stizao posle žestokih treninga u SAD, a Stjepanović nam medalje donosi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Hvala im što vole Srbiju i što su bili spremni da sa našom kapicom stižu do istorijskih uspeha (vidi link).


Siguran sam da malo ljudi zna da u nedelju počinje Svetsko prvenstvu u veslanju u Amsterdamu. Ugled Srbije koja se gotovo nikada ne vraća sa velikih takmičenja bez medalja braniće pet posada. Dubl skul (Marjanović – Filipović), četverac bez kormilara (Jagar, Vasić, Stojić, Đerić), skif (Stanojević), skif (Filipovićeva), dvojac bez kormilara (Arsićeva i Obradovićeva na slici). Verujem da ćemo vrlo brzo momke i devojke koji ste mogli da nađete u kratkim vestima, pratiti na naslovnim stranama medija u Srbiji. Možda neko posle šampionata svrati i do predsednika i premijera sa medaljom oko vrata i zastavom u rukama.

A mi volimo fudbal. Rekao bih da iskreno volimo da patimo za onim što nemamo, a da zanemarujemo ono što nam stoji ispred nosa i na šta možemo da budemo ponosni do neba. Jedini preostali naš predstavnik u Evropi, Partizan, uspeo je da pobedi Nefči u prvom meču kvalifikacija za Ligu Evrope sa 3:2. Odmah posle duela pokrenuta je anketa na jednom portalu sa pitanjem – šta mislite o pomenutom meču? Dva dana sam bio u šoku. Kakav odgovor dati na ovo pitanje. Kao prvo, posle dva gola koja je primio Partizan, siguran sam da bi trener u mlađim selekcija prekinuo utakmicu i svu decu poslao kući lupajući im ćuške ili ih šutirajući nogom u guzicu. Usledio je preokret, koji bi trebalo slaviti, valjda? A onda se pojavi trener Partizana Nikolić (čudi me da do sada nije smenjen) i onako samouvereno poruči da Partizan sigurno ide u Ligu Evrope. Brate mili. Na čemu ti baziraš toliko optimizam nikome nije jasno, pa čak ni onim najvernijim navijačima sa južnog kopa, koji se čini mi se, preznoje više nego svi igrači na terenu. Naravno da bi svi u Srbiji voleli da crno-beli uđu u Ligu Evrope, iako je već sada jasno da se nekim divnim vestima ne možemo nadati bez obzira na to ko bi eventualno mogao da bude rival Partizana u ovoj fazi takmičenja. Uskoro će stići nova anketa. Siguran sam. Pitanje će glasiti šta očekujete u revanšu? Odgovor je pojma nemam. Ako Partizan primi dva gola za 15 minuta, pa posle postigne tri, a mogao je još dva, ko normalan može da očekuje kakav će biti epilog jednog, realno gledano nenormalnog duela. U stvari nije nenormalan duel. To je okršaj ekipa koje se nalaze prilično daleko od srednje klase evropskog fudbala a u takvim situacijama je sve moguće, kao i na utakmicama mlađih selekcija. Na žalost, ali je naš fudbal na tom nivou (vidi link).


Posle meča sam pratio izjave fudbalera Partizana. Umesto da se izvine navijačima za stres koji su im priredili, za dva olako primljena gola, za dva promašena zicera u prvom poluvremenu, pojedinci su našli za shodno da budu ljuti. Mladi  i kako mediji tvrde veće godinama, “talentovani“ , Nikola Ninković (na slici) kaže da mu ne smeta što navijači negoduju. Kaže to je normalno jer kući ne smeju da pisnu svojim ženama pa dođu na stadion da se iskale na fudbalere. Sram te bilo. Pa da si dao dva gola kada  je mreža bila prazna, sigurno ti ne bi zviždali i negodovali, nego bi skandirali tvoje ime u transu. Budi siguran da su ti zviždale i njihove žene kod kuće iako se ne razumeju u fudbal, ali znaju šta je prazan gol sa pet metara! I to dva puta!

Da zezanje u našem fudbalu bude kompletno, uoči utakmice sa Nefčijem i posle nje, svaki dan čitamo o tome koji je igrač Partizana prodat. Stanković ide u Lacio ili Palermo, Živković je prodat investicionom fondu?! Koji drži menadžer Zahavi, a Driničić jedan dan ide a drugi dan ne ide u Izrael. Pored toga, igrači svaki drugi dan idu na sastanke sa čelnicima kluba kako bi dobili odgovor na pitanje kada će im biti izmireni dugovi. Ko u takvoj situaciji da razmišlja o tome šta se dešava na terenu.

Tuga i jad!

четвртак, 21. август 2014.

Wild Beauty - Olimpijada u boćanju




Pre otprilike mesec dana sam na kratko boravio u Tivtu. Bila je to uvertirara za odmor koji sledi. U tom periodu je svečano otvorena 59. Boćarska Olimpijada u organizaciji kluba „Češljar“ a na terenima kluba „Kalimanjac“. Tom prilikom je organizovana prigodna svečanost sa sve pleh muzikom. Gotovo mesec dana kasnije, dok sam pratio rezultate Lige šampiona i već upadao u san, probudi me navijanje koje je podsećalo na ono sa fudbalskih utakmica. Ko bre igra fudbal u ovo doba (oko 22 časa) pomislih. Objasniše mi da Olimpijada ulazi u završnicu. Odlučih da skočim na noge lagane i odem do mesta gde se odigrava ovo takmičenje. Dobio sam i koordinate. Iza radnje „Panonka“, ideš malo napred, pa onda uličicom gore. Kada čuješ buku to ti je tu. Bolje od GPS-a. Stigao sam. Atmosfera za nepoverovati. Prava fudbalska, mada je stadion daleko manji. Za mesto u završnicu bore se domaći Kalimanjac i Brđani, a na drugom terenu Mladost iz Tivta i Waikiki Beach. Ovaj meč pratim verovatno samo ja jer mi se sviđa klinac koji ima nešto više od deset godina i bori se kao lav za pobedu Waikiki Beacha. 

S druge strane, sve se ori. „Ilko, Ilko, Ilko“. Ko je Ilko? Upitah. Pa kapiten Kalimanjca rekoše mi pomalo zbunjeno sa pogledom tipa – šta ti radiš ovde ako ne znaš Ilka. Odlučih da odem do šanka koji se nalazi odmah uz teren. Ponuda sjajna. Domaći sendviči sa pršutom i sirom, domaće vino. Belo ili crno, šta volite. Ima i piva. Nikšićko, veliko i malo. Odlazim kući, odlučan u nameri da pratim finale a  i dalje se ori „Ilko, Ilko, Ilko“.  Nema dileme Kalimanjac je u završnici. Nadam se i Waikiki Beach. Organizatorima ovog tradicionalnog takmičenja treba odati priznanje. Atmosfera je puna naboja sa jedne, a potpuno opuštena sa druge strane. Navijači uglavnom piju gemišt (špricer) ili crno vino. Dok traje borba za svaki poen oseća se napetost, ali čim se meč završi svi zagrljeni uz piće, dva pre toga napuštaju borilište. Isti je situacija i sa navijačima. Boćanje je pravi sport za sve ljude koji su pod stresom. Pravila su laka, jedino vam treba mekana ruka. Ako ste pre toga trenirali košarku ili stoni tenis, nema glava da vas boli, imate dobre predispozicije. 

Podatak da je prva Olimpijada organizovana 1952. godine na stadionu Kopište i da je sačuvana do dana današnjeg na najbolji mogući način ilustruje koliko ovi ljudi znaju da cene i vrednuju tradiciju. Usput okršaj između Kalimanjca i Brđana je derbi u rangu okršaja između Crvene zvezde i Partizana. Svaka čast i samo nastavite dalje.

Dok napuštam Olimpijadu, pored mene prođe momak kao od stene odvaljen sa majicom na kojoj piše Arsenal Tivat, ragbi klub. Znam za brodogradilište Arsenal i fudbalski klub, ali ragbi? Odlučih da malo istražim. Ragbi u Crnoj Gori nije postojao do 2011. godine. Tada je kako navode mediji u Crnoj Gori, grupa entuzijasta zaposlenih u Porto Montenegru, formirala klub Arsenal iz Tivta. Trenutno u Crnoj Gori postoje još pet klubova iz: Podgorice, Cetinja, Nikšića, Kotora i Bara. Formiran je i Savez, a presednik je Australijanac Beket Taker. Pomenuti 

Taker je došao u Tivat 2009. godine da bi radio u Porto Montenegru, ali je družeći se sa Crnogorcima shvatio da su predodređeni za ragbi, pa je sa grupom istomišljenika krenuo u akciju. Taker ima 33 godine i veruje da Crna Gora može da ostvari mnogo u ovom sportu. Slaže se da je sve još uvek u fazi razvoja, ali ga raduje brzina napredovanja. Pokrenuta je i liga a šampion je Arsenal iz Tivta. Zanimljivo je da Tivat i Podgorica imaju i ženske klubove. 
U međuvremenu, Crna Gora je primljena u Evropsku ragbi federaciju, tako da će moći da igra kvalifikacije za međunarodna takmičenja. Istovremeno, ova zemlja je dobila i prvog internacionalca u ragbiju. U pitanju je Damir Abdinović (na slici) igrač Arsenala iz Tivta, koji je dobio angažman u Škotskoj u klubu Witsoninane. Malo sam „guglovao“ u pitanju je jedan od najpoznatijih klubova u Škotskoj, koja je u samom svetskom vrhu kada je ragbi u pitanju. Treba napomenuti da je ragbi Olimpijski sport još od 1900. godine. Crna Gora sigurno neće igrati u Brazilu, ali ko zna. Možda ja Taker u pravu, možda uskoro, ragbi bude sport kojim će se Crna Gora ponositi.

-Volim Australiju, ali volim i Crnu Goru. Život u Crnoj Gori je ipak mnog lepši i opušteniji, valjda zbog blizine mora, planina i sunca. Voleo bih da moja kćerka odrasta u Crnoj Gori i da igra ragbi – poručio je simpatični Australijanac (na slici sa porodicom) kojeg ovde doživaljavaju kao domaćeg. Kako i ne bi kada je predsednik Saveza.

U međuvremenu Tivat je gotovo preko noći postao medijski centar Crne Gore. Dobar glas se daleko čuje. Sjajna organizacija prvenstva Crne Gore u jedrenju u režiji kluba „Delfin“ iz Tivta, kao i činjenica da je ostalo još malo vremena do Svetskog prvenstva na kojem će mladi Tivćanin Igor Les pokušati da se dokopa mesta na Olimpijskim igrama, privukla je pažnju medija. Tivat je posetila, ambiciozna ekipa emisije „Život sa morem“ koja se emituje na TV „Vijesti“ u Crnoj Gori i na TV „Nova“ u Hrvatskoj. Stigli su sa mnogo entuzijazma, a Tivat napustili oduševeljeni. Imali su priliku da vide jedan običan dan jedriličara i jedriličarki iz Tivta. Mogli su da snime kako devojčice i dečaci sa osmehom na licu spremaju svoje Optimiste i Lasere za spuštanje u more. Kako vode računa o svakom detalju na jedrima da bi se što bolje borili sa vetrom i talasima. Kako posle treninga sve vraća na svoje mesto sa istim osmehom na licu.

Vreme idealno za jedrenje. Oblačno, vetra je bilo dosta, a talasi su kompletnoj slici davali novu dimenziju. Tada je u borbu sa talasima krenuo Igor Les (na slici). U jedrilici klasa Laser standard, je odradio dva treninga od po sat vremena. Delovao je kao i uvek odlučno i hrabro. Uoči Svetskog prvenstva i borbi za plasman u Rio, odiše samopouzdanjem. Siguran ja de će on, ili njegov prijatelj iz Herceg Novog, Milivoje Dukić sigurno izboriti plasman u Brazil. Ake ne u španskom Santanderu (od 8. do 15. septembra) a onda sigurno u Kanadi naredne godine.
Pažnja medija mnogo znači ovoj dvojici golobradih ali hrabrih mladića. Verujemo da ekipe emisije „Život sa morem“ neće biti poslednja koja je pokazala sluh i shvatila koliko je jedrenje lep i zdrav sport, a ujedno i prilika za afirmaciju Crne Gore kao sportske i turističke zemlje. Pored toga Les i Dukić su zaslužili svaku moguću pomoć i podršku.

Idemo momci! Punim jedrima do Brazila!

S druge strane obale, stigla je ekipa TV „Vijesti“. Došli ljudi da informišu javnost u Crnoj Gori o Wake parku koji se nalazi na plaži Župa. Već sam pisao o ovom delu Tivta i o sjajnim uslovima za sve koji vole alternativne sportove a pre svega skijanje na vodi.


Sada sa nestrpljenjem očekujem šta će se dalje dešavati. Na svakom koraku u Crnoj Gori naiđete na neku novu izuzetno zanimljivu priču. Možda se danas – sutra u centru medijske pažnje nađu boćari sa Olimpijade ili ragbisti Crne Gore.

NASTAVIĆE SE.....

уторак, 19. август 2014.

Wild Beauty - JK "Delfin" iz Tivta




Volite li jedrenje? Teško pitanje, zar ne. Međutim, dilemu nemam. Siguran sam da bi velika većina ljudi u slučaju ankete odgovorila potvrdno na ovu pitanje. Pa ko ne voli da uz more i sunce prati kako jedrilice seku talase na putu ka cilju. Srbija nije zemlja sa tradicijom u ovom sportu i to je razumljivo. Čim nema rezultata nema ni medijske pažnje. Iskreno, velika većina ljudi ne poznaje ni koje su discipline ni kako se zovu jedrilice koja se neizostavni deo Olimpijskih igara. Zahvaljući drugarima saznao sam da i u Beogradu postoji interesovanje za jedrenje. Dvoje, troje klinaca iz mog najbližeg orkuženja se oprobalo na klasi Optimist. Klubovi „Povetarac“, „AIK“ i „Gemaks“ gaje već dugo godina više nego prijateljske odnose sa jedriličarskim klubom „Delfin“ iz Tivta, koji je pre nekoliko dana uspešno organizovao Otvoreno prvenstvo Crne Gore u jedrenju, na kojem sam imao priliku da se donekle upoznam sa čarima ovog prelepog sporta.

Jedrenje je mediteranski sport koji privlači ogromnu pažnju. Što se regiona tiče, Hrvati su daleko ispred svih ostalih.  Ulaganja su u skladu sa rezultatima, a podatak da su na prošlim Olimpijskim igrama u Londonu, Hrvati osvojili dva četvrta mesta i da za sada nemaju jedino medalju sa Olimpijade dovoljno govori koliko su dobri u jedrenju. Srbi se bore da stignu do profesionalnog nivoa, a Crna Gora sigurnim koracima grabi ka mestu respektabilne zemlje u sportu koji je po kvalitetu i ugledu, koji ima u svetu u rangu sa tenisom. Rekao bih čak i korak ispred.

Na upravo završenom šampionatu Crne Gore, jedriličari i jedriličarke iz tivatskog „Delfina“, kluba koji postoji već 70 godina bili su daleko ispred rivala. Osvojili su titulu u generalnom plasmanu, u konkurenciji jedriličara do 12, jedriličara do 15 godina i u konkurenciji jedriličarki. U pitanju je klasa Optimist. U klasi Laser 4.7 osvojili su prvo i drugo mesto, dok su u klasi Laser radijal morali da se zadovolje „trećim“ mestom. Konkurenciju klubu „Delfin“ prave klubovi „Lahor“ iz Kotora i „Jugole Grakalić“ iz Herceg Novog.

Ono što trenutno privlači najveću pažnju kada je ovaj sport u pitanju su pripreme tandema: Igor Les (Delfin Tivat) i Milivoje Dukić (Jugole Grakalić Herceg Novi) za duele na Svetskom prvenstvu koje počinje 8. septembra i na kome će se pomenuti dvojac boriti za mesto na Olimpijskim igrama. Dukić je bio učesnik Igara u Londonu. Treba napomenuti da su u pitanju momci od 20 godina, koji će ovim sportom moći da se bave bar još 15 godina. Brigu o klubu „Delfin“ iz Tivta, vodi mlada i sposobna ekipa na čelu sa prvim trenerom kluba, Ilkom Klakorom, koja zna šta je tradicija i istorija i pokušava da je očuva uz sve probleme.

Da je lako, nije. Naprotiv. Jedriličari se suočavaju sa istim, ustvari mnogo većim problemima u odnosu na većinu sportova u Crnoj Gori. Jasno je da se nema para za ulaganje i investiranje. Sponzora i donatora je sve manje i manje. Pored toga, jedriličari na plećima imaju borbu za mesto pod suncem sa medijski mnogo afirmisanijim sportovima. Pokušaji da se izvrši kategorizacija sportova u ovoj zemlji kao i u gotovo svim zemljama u regionu nije urodila plodom. Jedini koji su shvatili šta znači jedrenje, kakva je mogućnost promocije zemlje su Hrvati. Zato su korak ispred nas.
Mnogi će sada reći – koga zanima jedrenja u konkurenciji sa fudbalom, košarkom i ostalim kolektivnim sportovima. Ali nisu u pravu. Bez obzira na to da li klubovi imaju ili nemaju rezultate, ovaj sport mora da dobije podršku svih struktura društva, zato što pozitvno utiče na odrastanje i razvoj dece. Oduševio sam se kada sam video više od 50 klinaca i klinceza sa koliko entuzijazma prilaze treningu. Kako savesno iznose one male jedrilice (Optimiste) i bacaju ih u more. Kako se bore sa talasima, a zatim sve vraćaju na svoje mesto. Iako je trening završen ostali su bar još dva sata da se druže, smeju, plivaju i skaču sa ponte. U Tivtu oni imaju uslove da treniraju cele godine. Prema rečima trenera Klakora na moru provode otprilike tri do četiri sata dnevno. Pa može li iko da poželi nešto zdravije za svoje dete. 

Da neko ne pomisli da plasiram društevno odgovornu priču, moram da naglasim da klub „Delfin“ inače velike tradicije i ugleda, trenutno ima četiri reprezentativca u klasi Optimist i četiri reprezentativca u klasi Laser. Naravno, najvredniji biser ovog kluba je trenutno Igor Les koji sanja Olimpijske igre u Brazilu. Kao dete kluba, po ceo dan je na moru. Iako je trenutno među prvih 100 jedriličara na planeti (isto kao da je među prvih 100 u tenisu i još teže) savesno učesvuje u organizaciji državnog prvenstva. Pomaže da se jedrilice ubace u more, pomaže da se organizuje hrana i piće za takmičare. Miran, smiren i divno vaspitan momak.

Na pitanje kakve su šanse da Crna Gora ponovo učestvuje na Olimpijskim igrama, naglašava da je veliki optimista i da veruje da će ili on iliMilivoje Dukić stići do Ria. Bilo bi sjajno da odu obojica. Držimo palčeve ovim jedriličarima koji borbu sa talasima na putu ka Brazilu počinju 8. septembra u Španiji.Iskreno se nadam da će jedrenje u Crnoj Gori i Srbiji dobiti medijsku pažnju bar približno onoj koju ovaj sport ima u Hrvatskoj. To je najbolji način da se deca okrenu ovom divnom i pre svega zdravom  sportu. U zdravom telu je i zdrav duh. 

Ja verujem u to!