Malo smo se zaigrali. Ustvari nismo mi nego
ljudi koji odlučuju o sudbini planete, mi smo kolateralna šteta. Mi smo
lutkarska predstava. Uveren sam da ima jako malo ljudi koji nikada nisu
odigrali igricu na kompjuteru. Vremenom, kako je napredovala tehnologija, nepredovale
su u igrice. Najpopularnije su one koje sulimiraju ratne situacije. Logično. Pa
tu je tenzije najveća. Oglasili su se i psiholozi. Kažu da igrice izazivaju ovisnost
sličnu onoj koju imaju ljudi koji koriste alkohol ili narkotike. U pravu su.
Ali to su problemi koji mogu da se poprave lečenjem. Šta da radimo sa ljudima,
koji donose odluke o sudbini planete. Oni strašno vole igrice, ali im je
kompjuter dosadio pa su napravili ratni rijaliti program širom planete. Navučeni
su. Ovisnici su. Ali neće da se leče. Zašto bi? Kako je počelo?
Možda grešim, ali se Balkan kao trusno
područje, kao region poznat po etničkoj šarolikosti i po sukobima koji ne
zastarevaju, pokazao kao plodno tle. Rasturanje Jugoslavije je prošlo kako se
samo poželeti može za ljude koji rukovode planetom. Ajde da ih zovemo menadžerima
biće nam lakše u daljoj priči. Sve je bilo isto kao na igrici. I ovde smo imali
pozitivce i negativce, ali je prednost menadžera bila što su iste mogli da menjaju.
Primera radi, Sloba Milošević je 1996. godine bio garant mira, a nekoliko
godina kasnije ratni zločinac ravan Adolfu Hitleru. Isto važi za Sadama Huseina,
Hosnija Mubaraka, Moamera Gadafija i mnoge druge... Rijaliti se polako bližio
kraju. Igrica je bila bez energije. Malo su se menadžeri zabavljali menjanjem
vlada i ljudi koji vode zemlju u regionu, ali se to pokazalo dosadnim.
Menadžeri su krenuli dalje, ali su nastojali da ljudi kojima veruju ostanu na
vlasti, kako bi igricu mogli da aktiviraju.
U cilju da igrica bude što zanimljivija, našli
su sjajan teren. Igricu su nazvali „Arapsko proleće“. Kompilmenti i za tvorca
ovog naziva. I Gebels bi mu čestitao. Usledilo je rušenje lidera Iraka, Jemena,
Libije, Tunisa, Egipta... Igrica je delovala sjajno. Ali je u Siriji
zabagovala. Pokušali su menadžeri da otklone kvar ali nije išlo. U silnom
nastojanju da srede igricu i da je vrate u normalu, desilo se nešto što nisu
očekivali. Iako su oni određivali ko je pozitivac, a ko negativac u igrici,
preko noći su pozitvci postali negativci, formirali Islamsku državu, zauzeli
ogromnu teritoriju, stekli ogromna finansijska sredstva i sada prete ljudima
koji žive u zemljama odakle potiču menadžeri. Nećemo više da se igramo ovde,
rekli su menadžeri. One koje smo postavili da vladaju neka rešavaju problem, a
mi idemo dalje. Igri nikada kraja, zar ne? Možda za menadžere. S druge strane,
predsednik Sirije koji je bio negativac u igrici sada treba da se bori protiv
pozitivaca iz Islamske države. Pozitivac Mursi koji je pobedio na izborima u
Egiptu je u međuvremenu osuđen na smrt, jer je vojska izvela državni udar. A
joj teških li ljudi. Baš ne znaju da se igraju i zabavljaju rekli bi menadžeri.
Mursi koji Mursi, pitaju se isti ti menadžeri?
Gde ćemo sada? Pitali su se. Ajmo ponovo u
Evropu, tamo je bolje nego u Siriji, Libiji, Iraku i Avganistanu. Ukrajina! Može.
Super. Pride dobijamo i Ruse u igrici. Matrica za igricu je ostala ista.
Napravimo demonstracije. Srušimo predsednika, pa onda rat. Imamo pozitivce i
negativce naravno. Onda se potpiše neki mirovni sporazum ali se igra ne
prekida. Samo je pitanje trenutka kada će da eskalira, ili će menadžeri
odlučiti da promene teren na kojem se igraju. Da im ne bi bilo dosadno i da bi
imali više prostora za zabavu, menadžeri su pokrenuli zezanje i u Makedoniji. Sve
je tu kao nekada. Teoristi, mitinzi, konramitinzi, etnička netrpeljivost, krađa
na izborima, ko je za Rusiju ko za SAD... Verovatno su razmišljali po prinicipu
– što da ne? Pa najbolje zezanje je bilo tu. Ko zna možda se ponovo sve zakuva pa
da možemo da se igramo i zabavljamo do duboko u noć.
U međuvremenu svesni da kopnene igrice mogu da
smore u jednom trenutku menadžeri su razvili i nove igrice na moru. Ipak voda i
plavetnilo malo odmaraju oči od Balkana i pustinje. Svi oni koji od igrica
menadžera pokušavaju da pobegnu iz pustinje, moraju preko mora, e tu nastaje
zezanje za menadžere. Nije ratna igrica ali je ipak zanimljiva. Ovu igru
sigurno zovu Survivor ili preživljavanje.
Da li se pojedinim momentima osećata kao lutka u onim pozorišnim predstavama gde neko drugi mrda konac a vi radite sve što je potrebno da se zadovolje ljudi koji gledaju tu predstavu. Da li vam je dosadilo da negativci postaju pozitivci i obrnuto...
Нема коментара:
Постави коментар