Crna Gora bi uskoro mogla da postane
destinacija za venčanja iz snova. Nogu je povukao Novak Đoković. Svadba veka,
kako je najavljivana u svim medijima širom planete, organizovana je na Svetom
Stefanu. Nedeljama pre i nedeljama posle se pričalo o ovom događaju.
Istovremeno, u pojedinim medijima je najavljeno da je već postoji ogromno
interesovanje za organizaciju venčanja na istom mestu na kojem su sudbonosno da
rekli Novak i Jelena. Mesec dana kasnije Crna Gora je ponovo imala priliku da
uživa u divnom venačanju, ne toliko glamuroznom i ne sa toliko VIP zvanica, ali
divnom u svakom slučaju. Mogao bih da se usudim
da kažem čak i lepšem od Novakovog, s obzirom da je našeg asa pratilo
oblačno i kišno vreme, dok su se moj drugar iz Londona (inače rođeni Beograđanin)
i njegova izabranica iz Brazila imali dane kao iz bajke.
Centar zbivanja je bio Perast. Koktel
dobrodošlice na ponti u Perastu, crkveno venčanje u crkvi Gospa od Škrpjela i
završna žurka u plažnom baru u Morinju.
Organizatori ovog događaja i svi gosti imali su priliku da se upoznaju sa ovim
delom Crne Gore. Većina se složila da je u pitanju raj na zemlji, pravi Wild
Beauty.
Sve se dešavalo na putu Kotor, Dobrota, Perast,
Risan, Morinj. Stari grad Kotor, za mene
osjećaj kao u filmu, svaki put se ponovo oduševim kada uđem među stare zidine i
kada osetim pozitvnu energiju koju ovaj grad ima. Imaju ga i ostali, ali meni
je Kotor zaista nešto posebno. Ovoga puta sam imao priliku da uživam u Kotoru
noću. S obzirom da se bližio kraj sezone, nije bilo mnogo turista, što mi je
baš prijalo. Zidine Starog grada, osvetljene noću izgledaju grandiozno. Lepotu
Kotora uveličavaju ogromni kruzeri koji svakog dana dolaze u ovaj deo Crne
Gore. E sada, ugostitelji se malo žale:
-Nema moj brate leba od njih. Uzmu svoju vodicu
sa broda koja je uračunata u aranžman. Malo se prošetaju, slikaju, niko kafu da
popije. Nema nama ništa bez gostiju iz Srbije i Rusije. A mi pametni se
odvojili pa još pride udarili sankcije Rusiji. Nego reci mi ko se to venčava u
Perastu, čuo sam da se sprema neko ozbiljno zezanje. Jel stvarno dolaze i
Brazilke...
Naredna stanica je Dobrota, terasa nasih
prijatelja, sa koje pogled puca na cijeli Kotorski zaliv. Nekoliko sati na ovoj
terasi, i po koju domaću lozu i osećate se kao da su sve brige nestale. Mlađi
se ne slažu sa tim.
-Reci mi molim te, baš me zanima. Zašto vi celu
noć sedite na terasi i gledate u more i planine. Kako vam nije dosadno. Šta tu
ima zanimljivo – upita me dečačić koji se sprema da krene u školu posle ludog
leta.
Pomislih, shvatiće za jedno dvadesetak godina,
ali mu to nisam rekao da ga ne zabrinem.
Bliži se venčanje, nastavljamo dalje. Mnogo
puta sam prošao kroz Perast, ali nikada nisam imao priliku da se zadržim dan,
dva. Ljudi moji, ovaj grad deluje nestvarno. U jednom trenutku sam pomislio da
je neko sagradio Perast pa ga smestio u Kotorski zaliv, preko puta ostrva Sveti
Đorđe i ostrva Gospa od Škrpjela. Kada se vozite putem od Kotora ka Perastu,
molim vas da gledate na levu stranu. Garantujem da će vas pogled na more,
ostrva i planine impresionirati. Neka čarolija je bačena na Perast, Wild Beauty.
Kuće napravljene u periodu od 16. do 18. veka. Perast je još daleke 1336. godine
imao brodogradilište, a najveći procvat ovog grada usledio je u periodu od 17.
do 18. veka kada je svetskim morima plovilo više od 100 brodova ili lađa
napravljenih upravo u Perastu. Zanimljivo je da u ovom predivnom gradu živi
prema poslednjem popisu svega oko 500 stanovnika. Ono što svakome padne na
pamet, da su naslednici porodične tradicije, uložili mnogo truda i napora kako
bi velelepne kuće koje oduzimaju dah održali u izvornom stanju.
-Ma ne. Samo sam malo sredio fasadu. U kući na
mnogim mestima imam zidove i plafone ofarbane isto onako kada je kuća i
napravljene u 17. veku – reče mi vlasnik restorana u Perastu, gde je
organizovan parti dobrodošlice za goste
iz Brazila, Velike Britanije, Srbije i Crne Gore i ostalih delova sveta...
Perast se okrenuo luksuznom turizmu. Peraške palate se nalaze na samoj pjeni od mora sa pogledom na Kotorski zaliv i
ostrva, okružene planinama, izgrađene u stilu koji se potpuno uklapa u vekovnu
lepotu ovog grada. Sobe su prilagođene luksuznom turizmu. Na smeštaju zamerku ne mogu da daju ni turisti koji su obišli celu planetu. U svaku palatu u koju uđete
osetite toliki naboj pozitvne energije da se bukvalno naježite. Palate su od
kamena, otvorite odmah prozore (škure) i pogled vam puca na Kotorski
zaliv, a odmah vas zapljusne miris mora, palmi, lavande i borove šume. Raj na
zemlji, kažem vam. Duž grada prolazite pored mnogo malih ponti, sa kojih možete da se
bacite u more, koje je čisto ka suza i koje kao da vas zove da se družite sa
njim. Jednostavno, Perast vas ostavlja bez daha. Kombinacija vekovne istorije,
opojnih mirisa, prirodnih lepota i divnih ljudi.
Kako je prošla žurka dobrodošlice, ili ti
koktel parti? Kao iz bajke. Na pjenu od mora su se služili šampanjac, domaća
rakija, brazilska kašasa, koktel kapirinja. Ljudi veseli raspoloženi, srećni. U
jednom trenutku imao sam osećaj da sam na legendarnoj Kopakabani, a samo malo
kasnije da se sjajno provodim u Srbiji. Kombinacija Srbija – Brazil se pokazala
kao dobitna. Pa nismo se mi džaba palili godinama u fudbalu da smo evropski
Brazilci. Tokom zabave stigla je informacija da je Partizan izborio plasman u
Ligu Evrope. Brazilci su bili u transu od sreće, kao i ljubitelji fudbala u
Srbiji. Šalim se naravno. Mada smo pratili šta se dešava u Azerbejdžanu. Lepše
polovine su zastupale stav da nismo normalni. Nisu daleko od istine.
Oduševljeni dešavanjima na zabavi, krenuli smo u
Morinj da proverimo da li je sve u redu u „Tramontani“. Ali, kola neće da
upale. U tom trenutku, na mesto na koje smo se jedva parkirali, lagano je ušao
jedan mladi vozač. Šanse su bile minimalne, ali vredi pokušati.
-Izvini, da li se razumeš u automobile. Neće da
upali.
-Pa neće jel vam je gorelo svetlo celu noć.
Video je konobar iz kafića pored ali nije uspeo da vas nađe. Sada ćemo to da
rešimo.
Dečkić kao hirurg. Za nepunih deset minuta je
uspeo da nam osposobi akumulator pa smo krenuli put Morinja da nastavimo dalje sa zezanjem.
Bolje reći sa pripremom zezanja za svadbenu žurku. Stižemo u „Tramontanu“ a
tamo radna atmosfera. Samo se čekaju instrukcije, gde da se postave stolovi i
šta treba izbaciti.
-Prebacite ove keramičke figure slonova i
žirafa u magacin – reče organizator venčanja.
-Hoćemo nije problem. Ali što smeta figura
slona – upita jedan od momaka.
-Kako si neobrazovan. Pa po starim Brazilskim
običajimi, ako vidiš slona posle venčanje to nije dobro. Ćuti bre, nosi i ne
pametuj, da ovo završimo pa na spavanje. Sutra je venčanje. Biće posla pre
glave – odgovorio je iskusniji konobar.
Stigao je i dan venčanja. Osvanuo je dan kao iz
sna, sunce brilijantno sija, more mirno kao ulje. Crkva Gospa od Škrpjela
deluje milostivo i božanstveno. Uživamo dok se od Dobrote vozimo ka Morinju, sve
deluje idilično, ništa ne najavljuje probleme. Bogu hvala, biće ovo divan dan i
sjajna žurka. I bila je na kraju, ali bez izenadjenja i nepredvidjenih
situacija, očigledno, ne može. Stigli smo do plaže na kojoj se dešava svadbeni
party, i saznajemo da je ekipa zadužena za aranžiranje crkve i plažnog bara zatvorena na ostrvu u prostoriji! Zašto? Pa stigli
predstavnici Norveške, Britanske i Belgijske kraljevske porodice da vide Gospu
od Šrpjela, pa je služba bezbednosti odlučila da ne rizikuje. Sve su zatvorili,
pa i naše aranžere, pametno. Posle sam upoznao aranžere, već na prvi pogled mi
je bilo jasno da se radi o teroristima koji su bili spremni da nanesu bol
Norvežanima. Da čovek ne poveruje!
Njihov dolazak u je posebna priča. Ljudi ljuti kao puške,
pakuju cveće i kažu da idu kući. Posle desetak minuta ubeđivanja i ljute
diplomatije, aranžeri su popustili. Bio sam uveren da je sve propalo i da nema
teorije da se plažni bar sredi do dolaska svatova sa Gospe, i ako su me svi
ubeđivali da se je sve super i da će sve biti sređeno cakum pakum. Prvi brod je
krenuo, a plažni bar je stvarno izgledao kao iz bajke. Onako prljav sam sa
ponosom gledao malo na brod, malo na bar, kada me prekinu glas razuma:
-Po starim Bolivijskim običajima mladu i
mladoženju treba dočekati u prljavoj beloj košulji po mogućstvu znojav i
zajapuren. Ajde brate presvlači se tamo da ne ispadneš najveći seljak na
svadbi. U suprotnom neće ti pomoći svi običaju Južne Amerike da se spaseš od
organizatorke i mladenaca.
Ceremonija venčanja je obavljena na prelepom
ostrvu-crkvi Gospa od Škrpjela. Legenda kaže da je veštačko ostrvo nastalo tako
što su pomorci bacali kamenje na podvodnu hrid, počev od daleke 1452. godine
kada je na hridi pronađena ikona Bogorodice sa malim Hristom. Bio je to za
Peraštane božiji znak i povod da izgrade crkvu, jednu od najlepših na planeti.
Svakog 22. jula se organizuje tradicionalna fešta pod nazivom Fašinada, u kojoj
Peraštani barkama povezanim, odlaze do Gospe od Škrpjela gdje u more bacaju
kamenje i školjke. Inače Gospa od Škrpjela je zaštitnik pomoraca.
Žurka je bila fantastična, mešali su se
brazilska egzotika, srpski šmek, sa vrhunskim izborom hrane: pršut, sir,
masline, najbolje ribe, hobotnica, gulaš, više vrsta sjajnih salata, božanstvene
čokoladice, kolači i torta, naravno neizostavno pečenje i doručak u ranu zoru!
Znam da se pitate da nije malo mnogo? Nije, ako đuskate ceo dan, malo u
brazilskom, malo u srpskom ritmu.
Sada nam ostaje svima da sabiramo utiske sa
venčanja i da što duže pokušamo da zadržimo u glavi divne slike prirode i zabave.
Wild Beuaty! Kod nas je običaj da se dobre priče i izvorne pesme prenose sa
kolena na koleno. Verujem da će dva divna venčanja u Crnoj Gori pokrenuti
lavinu ovakvih dešavanja u zemlji koja je sa priče prešla na dela i koja zaista
pokušava da iskoristi sve pogodnosti i sve prirodne lepote koje ima za razvoj
turizma. Novak Đoković je najbolji srpski brend tu dileme nema. Ali naša svadba
je bila bolja!
Usput, kažu da sreća prati hrabre i odvažne. U
slučaju venčanja o kome još uvek priča Boka Kotorska fortuna je bila na strani
mladenaca i nas. Bila su to tri toliko lepa dana da je rečima zaista teško
opisati tu idilu. Stari Peraštani kažu da su konačno dočekali da ih ovog leta
ogreje ono pravo letnje sunce. Svi smo se razišli, a kiša udarila kao iz kabla.
Olujno nevreme sam pratio iz jedriličarskog kluba „Delfin“ iz Tivta. Volim
oluju, ali je ovo bilo stvarno zastrašujuće. Talasi su dostizali visinu od dva,
tri metra. Velike jedrilice koje su vezane nedaleko od kluba su se povijale pod
udarcima vetra i talasa kao grančice. Na svu sreću, uporni momci iz Tivta su
uspeli da dobiju ovu bitku sa prirodom.
Upoznao sam i kapetana broda od nekih 30 metara koji je takođe vezan
ispred jedriličarskog kluba. Vlasnik je iz Monaka. Njegov stav me oduševio:
-Posao je kao i život. Uradiš sve što možeš pa
ako nešto krene po zlu, nije ti žao. Vezali smo brod po pravilima i sada ostaje
samo da se molimo da sve bude OK. Protiv prirode ne možeš da se boriš – reče
kapetan iz Slovenije.
I dok gledamo oluju u nadi da će sve biti OK,
prekinu nas glas momaka koji stoje nedaleko od nas:
-Je li, kakva je to ludnica bila u Perastu.
Čuli smo da je bilo neko venčanje. Srbija i Brazi, ludilo ....
Jeste bilo je stvarno nezaboravno!
NASTAVIĆE SE...
Нема коментара:
Постави коментар