Štednja. Reč koja je postala najpopularniji u
Srbiji a bogami u poslednje vreme i u
Evropi. Sve je naravno krenulo iz SAD. Ovu zemlju je pogodila hipotekarna kriza
(bankari davali novac za kupovinu kuća bez pokrića), a to se kao lavina
obrušilo na sve ostale države na planeti. Kako? Pa tako što su mnoge države otkupljivali
te loše hipotekarne kredite! Pre nekih pet, šest godina saopšteno je da je
ekonomska kriza jača i bolnija od one legendarne iz 30-tih godina ovog veka.
Šta raditi? Kako se izvući? Pa naravno štedeti, povikali su svi u glas
Pojedinci su smatrali suprotno. Džozef Štiglic, ekonomista koji
je 2001. godine dobio Nobelovu nagradu, pozivao je na povećanje proizvodnje, na
investiranje, na povećanje potrošnje.
-Ako udarite po radnicima, smanjite im plate i
krenete da štedite na svakom koraku, kriza će biti sve jača i jača. Radnici će
manje da troše i neće se slivati željeni novac u budžete. Mnoge uslužne
delatnosti, mala preduzeća i mala proizvodnja, će nestati jer neće imati od
čega da žive, s obzirom da će radnici čuvati novac kad god to mogu. Prodaja
sopstvenih kompanija strancima je takođe velika greška koja vodi u ekonomsko
ropstvo. Štednja će dovesti do propasti Evropske unije – tvrdio je i tvrdi
Nobelovac Štiglic.
Sa ovim stavom se nije složila Angela Merkel,
a „nezvanični“ lider Unije je pokrenuo ostale članice na brutalne mere štednje.
Sudeći po ostvarenom trebalo je poslušati Štiglica. Ne računajući Nemačku u
kojoj je tokom krize 30-tih godina došlo do uspona nacizma i koja je prilično
stabilna sada, sve ostale zemlje Evropske unije su u velikom problemu. Raste stopa nezaposlenosti, novih radnih
mesta nema, gomilaju se dugovi i problemi.
Na red je došla Srbija. Umesto da poučena
iskustvom ostalih zemalja iz Evrope, pođe teorijom Štiglica ( na slici), mi smo se
opredelili za opciju B. Nije na nas uticala ni činjenica da mnoge zemlje EU
sada tvrde da su strašno pogrešile i pokušavaju da promene kurs sa stava Angele
Merkel, ka stavu Džozefa Štiglica. Kroz glavu mi prođe legendarna izjava Josipa
Broza Tita:
-U jednom trenutku smo stigli do ivice
provalije, ali smo mi hrabro nastavili napred?!
Da ne bude zabune. Iskreno, iz sveg srca želim
da se Srbija oporavi i da postane stabilna i prosperitetna evropska zemlja koja
će biti izuzetno privlačna za strane investicije. Ali trenutno smo miljama
daleko od toga. Šta raditi u međuvremenu. Kako preživeti do te spasonosne 2016.
ili 2017. godine. Nekada smo bili zemlja optimista i veseljaka i sada je sve
suprotno. U autobusima i na ulicama, ne računajući tinejdžere koji jedino
razmišljaju o ljubavi, nigde osmeha, nigde veselja. Na radnim mestima
nelogičnosti i nervoze ima koliko hoćete. Ljudi zamišljeni, analiziraju
situaciju, misle o tome kako će regulisati kreditne obaveze, kako platiti
račune i sve obaveze koje stižu svakog meseca. Minuli rad je ukinut, pa sada na
poslu dvoje ljudi koji rade isti posao imaju različitu platu, jer je neko na
radnom mestu od početka a neko je stigao posle dvadeset godina rada na drugom
mestu. Do sada ste mogli da se koliko
toliko oslonite na penzionere ali šta sada raditi kada su i njima smanjili
primanja a povećali dažbine. Stranih investicija u meri koje bi mi želeli nema,
kao ni preteranog interesovanja za naše firme u restruktuiranju.
Jedini lek je beg iz realnosti, bar na kratko.
Ja nisam Nobelovac, ali moj predlog je da pratite Svetska prvenstva u odbojci i
košarci, kao i teniske turnire u Japanu i Kini. Tu je Srbija zemlja kakvu bi
svi želeli da imamo!
Нема коментара:
Постави коментар